O jednom desertu i šoltarima

Svima nam je poznat efekt bizarnosti, kad umjesto onog važnog i glavnog zapamtimo nešto nevažno i usputno, samo ako je dovoljno neobično. Meni se to dogodilo s predivnim i vrlo učenim predavanjima iz povijesti jezika Josipa Vončine, iz kojih se nažalost sjećam jedino toga da je mladi Ivan Kukuljević Sakcinski bio na školskom izletu u Stenjevcu gdje je stari župnik Tomaš Mikloušić počastio mladež višnjama i vrhnjem. On je to učinio da im uz poslasticu lakše sjedne njegov savjet da se bave domaćom književnošću – jer je znao da ljubav ulazi kroz želudac – ali meni je misao odlutala u drugom smjeru: ako je časni plebanuš tako kraljevski gostio nepoznate, koliko je tek obasipao nježnošću (i višnjama) svojeg nećaka Ignaca Kristijanovića, za kojeg je taj isti Kukuljević napisao sljedeće: „Poticanjem svojega ujca Mikloušića stao se Kristijanović jur za mlada baviti hrvatskom knjigom“. Naime, baš je ovo doba kad višnje zore, pa je možda njima i opet počastio mladića koji je upravo jednog vrućeg 4. srpnja prije dva stoljeća zaređen za svećenika te je stupio na ujakov put kleričkog poziva, unapređivanja kajkavskog književnog jezika, prosvjetiteljskog djelovanja i – biblijskog prevođenja.

Ignac Kristijanović (1796-1884)

Početkom 19. stoljeća Maksimilijan Vrhovac potaknuo je Tomaša Mikloušića i još petoricu svećenika – Antuna Vranića, Ivana Nepomuka Labaša, Stjepana Koroliju, Ivana Birlinga i Ivana Ruperta Gusića – da se prihvate tog poduhvata, no smrt zagrebačkog biskupa sve je prekinula, tako da smo dobili samo Novi zavjet, Psalme, Joba i Jeremijine tužaljke, a to je sve ostalo u rukopisu. Dvadesetak godina kasnije prevođenja Svetoga pisma prihvatio se Ignac Kristijanović (1796–1884), plodan vjerski pisac, pučki prosvjetitelj i gramatičar, koji je 1848. zapisao da je „vu naš materinski jezik prenešen“ čitav Novi zakon i „velika stran Staroga zakona“. Dio prevedenih biblijskih knjiga Kristijanović je objavio u svojem kalendaru Danica zagrebečka, koji je izdavao od 1837. do 1850, dio kao dodatak svojim drugim djelima, a znatan broj knjiga ostao je u rukopisu jer ih „zbog pomenjkanja stroškov van dati ne bil moguč“.

Neuspjehu kajkavaca da u 19. stoljeću dobiju svoj prijevod Biblije kumovale su za njih nepovoljne društvene promjene. Ilirci, iako mahom kajkavci, za književni jezik izabrali su štokavski, koji uopće nisu znali, no računali su da je to pragmatično zato što se njime služi najviše Hrvata. Ne znamo je li se Gaju, kako je to napisao Vončina na jednom mjestu, „krišom omakla bar koja suza za mladenačkim slatkim kajem“, no Kristijanović se definitivno našao na pogrešnoj strani povijesti, a kasniji razvoj kulture i znanosti o književnosti tek mu je zacementirao marginalni položaj. Povijest književnosti cijenila je izvorna djela iz prošlosti, a ne prijevode i kompilacije, dok je komunistički svjetonazor bio izrazito protivan svemu crkvenom. Budući da su kajkavski književni autori bili uglavnom isusovci, pavlini, franjevci, kapucini i biskupijski svećenici, i da su stvarali mahom propovijedi, asketska djela, hagiografije, naputke o raznim pobožnostima, katekizme, liturgijska djela i duhovne pjesme, nije ni čudo da su bačeni na smetlište povijesti, pa su tako i njihovi biblijski prijevodi posve zaboravljeni. 

Ta velika nepravda bit će uskoro ispravljena jer se u Zagrebu upravo dovršava višegodišnji znanstveni projekt rekonstrukcije Kristijanovićeve Biblije, pod vodstvom kajkavologinje Barbare Štebih Golub, znanstvene savjetnice u Institutu za hrvatski jezik. Kristijanović je rad na prevođenju Svetoga pisma započeo tridesetih godina 19. stoljeća, a posljednju je biblijsku knjigu objavio 1871, i to Knjigu Tobijaša kao dodatak drugom svesku njegovih hagiografija Žitek sveteh mučenikov. Sudionici projekta prikupili su sve poznate Kristijanovićeve rukopise – psalme, evanđelja, neke poslanice te više deuterokanonskih knjiga – transkribirali ih i pripremili za tisak, a trenutno je čitateljima dostupna njegova knjiga psalama. Kristijanović je Knjigu šoltarov započeo prevoditi 10. studenog 1831. i dovršio do Štefanja iste godine, a sada su je, za izdanje Instituta za hrvatski jezik, priredile voditeljica projekta i Dubravka Ivšić Majić; riječ je o primjerenu znanstvenom izdanju, s uvodnom studijom i čak 689 bilješki, pri čemu je transkripcija tako provedena da psaltir lako može čitati i nestručnjak.

Nažalost, neki su psalmi izgubljeni, to jest u rukopisu je označeno da se nalaze na drugom mjestu koje još nije otkriveno, pa tako nedostaje i znameniti Psalam XXII, od koga je ostao samo naslov, Gospon je moj pastir, ali možemo ovdje navesti stihove iz Šoltara CXXXVIII, da se malo osjeti dah tog doba: „Kam budem išel pred duhom tvojem i pred licem tvojem kam budem pobegnul? Ako zastupim vu Nebo, ti si tam, ako dole stupim na pekel, i onde jesi. Ako kreljuti moje vzemem rano, i prebival budem na kraju morja. Takaj bude mene tam ruka tvoja peljala i desnica tvoja bude me držala. I rekel sem: ‘Morebiti mene tmice pokrile, noč bude takaj svetlost v nasladnostih mojeh. Ar tmice ne budu se pomračile pred tobum i noč bude se kakti den presvetlila, kak tmica njejina, zak je (tebi) svetlost njegova’.“

I Kristijanovića su tmice pokrile, što nije čudno jer je, kako je to formulirala Bojana Šubert, djelovao u suton kajkavskoga književnog jezika. Međutim, veselimo se što je prvi uzorak njegova biblijskog prijevoda ugledao svjetlo našeg dana, i to još u tako sjajnom izdanju, i što šoltare možemo čitati ovoga vrelog srpnja, točno 230 godina od njegova rođenja. Jedino nisam više siguran za one višnje, možda su ipak bile trešnje.